Tired of using technology

Umorna. Umorna od tehnologije. Aplikacija. Društvenih mreža. Komuniciranja preko istih. Sveli smo vrijednost života na lajkanje, heartanje, wowanje i ostalu bandu (ne)emocija. Kad vidim onog emoticona što miga, dobijem alergijsku reakciju. Razgovori NE završavaju. Stalno smo u komunikaciji. Rijetko se koristi „Dobar dan“. „Laku noć“ je izumro.  A „seen“. Pogledaj samo ako misliš odgovoriti. U suprotnom bolje da te nema, odnosno, ima, nakon nekog vremena, za sva silna izmotavanja. Koliko god smo dostupniji jedni drugima , toliko smo se barem deset puta udaljili jedni od drugih. Glavna fora je dopisivati se. Tipkati. Ma gdje je tu fora?! Daj mi glas. Daj mi lice. Daj mi oči. Daj mi miris. Daj mi face2face. Daj mi dodir. Daj mi da ti čujem smijeh. Daj mi da čujem kako mhmmaš i hmmmkaš. Daj mi da ti vidim podignutu obrvu dok se čudiš mojoj upravo izrečenoj bedastoći i iskrivljeni kut usne dok se istoj smiješiš. Daj mi pola sata oči u oči. Neću cijeli dan tipkanje. Pogotovo kad smo blizu. Daj me gurkni laktom dok hodamo jedno uz drugo. Bez mobitela. Bez Facebooka. Bez Instagrama. Bez odgovaranja na pozive. Samo ti i ja. Samo nas dvoje. 

Danas zaboravih mobitel doma. Otići na posao bez mobitela u današnje vrijeme je, kako bi moja kolegica rekla, „Kao da si bez noge“. Da stvar bude još čudnija, na pola puta sam pomislila na činjenicu kako bi bilo da sam ga ostavila doma. Tek pred dolazak sam ga odlučila izvaditi iz džepa, da provjerim kasnim li, a kad ono džep prazan. Neka on odspava malo kad ja već ne mogu. Prvih dva sata je bilo vrlo čudno. Škicala sam svako malo u ladicu ne bih li ga vidjela, ne bi li se stvorio, ali tehnologija nije još toliko napredovala da bi mislima mogli teleportirati stvari. Tijekom vremena, činilo mi se kako mi kolegice nesvjesno trljaju sol na ranu što sam bez mobitela time što su si svako malo nešto pokazivale, a i svako malo su im zvonili. Popustilo me. Pod pauzom sam izašla i bila baš sretna. Neopterećena što sam zaboravila mobitel doma. Mogla sam više promatrati ljude. A svi kao copy/paste. Zombiji s pogledima prema napravicama koje su ih hipnotizirale. Realno, i ja sam jedna od njih, ne baš svaki put, no ulovim se, tim više što mi je nekad od točke A do točke B jedino vrijeme, i mjesto, kada mogu provjeriti i mailove i poruke te sve što ide s time, s obzirom na tempo. Vrativši se nazad u ured, neometano sam nastavila s poslom, a na mobitel više nisam ni mislila. Ni u jednom trenutku mi nije bilo da pomislim kada će kraj radnog vremena da odletim doma da vidim je li me netko tražio. Sva sreća pa sve ostane zabilježeno :P

Naravno, fenomenalno je što možemo biti u kontaktu, što smo si dostupni, no uljuljali smo se i počeli uzimati jedni druge, odnose, zdravo za gotovo. Ne uživa se u trenucima. Ako nije na nekoj od društvenih mreža kao da se nije dogodilo. E pa je. I ne moraju to svi znati. Zaboravljamo, također, jednu vrlo bitnu stvari. Jedni druge preko tih mreža znamo samo onoliko koliko nam druga strana dopušta, objavljujući sadržaj po svojim profilima. Ne sudite knjigu prema koricama. I ako naiđete na tim istim mrežama nekoga tko vas zanima, dajte se upecati samo live. Jer jedino uživo ima smisla. Sve ostalo je za druge, ne za vas. A treba biti za mene. Za tebe. Ostali nisu bitni.

Pametno. Neka tehnologija služi vas, a ne vi nju.

Insta post

Živimo u svijetu u kojem želimo sve insta. Kada?! Odmah ili sad?! Još jučer, molim lijepo. Živimo k'o da smo na pokretnoj traci u nekoj tvornici. Strpljenja nema, a kada nam zatreba, želimo ga insta. Insta juhe, tijelo bez bora i celulita, insta mišiće, rješenja problema. Eh, da je tako lako, sve na brzaka, i Rim bi preko noći bio izgrađen.

Insta veze, po mogućnosti, bez bilo kakvih obaveza. Uzmem i odem. Daš mi što trebam i nestanem. Bez traga. Pisanog, glasovnog, srušilo se nebo ako je osobnog, face2face.

Želimo insta samopouzdanje. Pogotovo pripadnici muškog spola. Osim mišića koje pumpaju u teretani, pumpaju i to isto samopouzdanje preko društvenih. Jer je tako lakše. Bezbolnije. Nema znoja Kao u prvom slučaju (ali i osobno). Ako te odbije, barem ne vidi crvenilo u obrazima i konverzaciju možeš brže zgotoviti, pa čak i tišinom.

Čast iznimkama. Imam sreću da poznajem i takve. Jedan je dovoljan da potvrdi pravilo. Jedan koji riskira, bondovski. Gentleman u svakom smislu. Jer je tako ispravno, ne jer je lakše. Jer što je mušakarac koji ne riskira?! Dobiti NE za odgovor nije uopće loša stvar. Dapače, znaš na čemu si. Instantno.

U ovom ludom tempu, vrijeme je novac, i nema ga smisla provoditi s nekim s kime nema smisla. Slično privlači slično, na duge staze.

A veliki problem, ustanovio je i Buddha, rekavši kako mislimo da imamo previše vremena.

Zastani. Udahni. Izdahni. Razmisli. Razmisli što želiš. Kakva osoba jesi. Kakva osoba želiš biti. Čini drugome što želiš da drugi tebi čini. Poštuj sebe, ali poštuj i druge. Svi smo mi ljudi, od krvi i mesa, ali i emocija. Budiš se sam/a sa sobom, te isto tako sam/a sa sobom liježeš. Bez obzira tko se nalazi pokraj tebe. A kad biraš, biraj onu/onoga s kojim ćeš se i u nedjeljno jutro buditi, napraviti doručak. Popiti kavu. U tišini. Osmijehom i pogledima. S pogledom. Tada, vrijeme staje i postoji samo ono što je bitno. Postoji on/a.

Mislite na sebe

S obzirom na tempo i obveze, dan nam proleti i dok kažemo „keks“ već smo u krevetu i razmišljamo jesmo li napravili sve i što nas sutra čeka, vezano za obitelj, posao, studij, prijatelje.. no, izostavljamo ključno pitanje, a ono je „što sam danas napravio/la za sebe?“

Vrlo je važno izdvojiti vrijeme za sebe tijekom dana, bez obzira koliko to vremena bilo i kada te što radili za to vrijeme.. jer, sreća nije u novcu, ni u manjem stresu kao ni u više vremena. Da bi bili dobri prema drugima i dobro radili ono što trebamo, MORAMO biti dobri prema sebi. Sreća dolazi iznutra, zar ne?!  Ona je osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva, prije svega, samim sobom. A kada se tako osjećamo iznutra, to isto ispoljavamo na vanjštinu, te tada sreću dajemo, i samim time istu primamo.

Moje vrijeme za mene je ujutro. Počinje samim činom pripreme doručka, u tišini, te u isto toj tišini ga jedem i uživam u svakom zalogaju kao i u svakom gutljaju kave i/ili čaja. Komunikacija je“ zabranjena“, što s ukućanima, što na društvenim mrežama. Na taj se način „punim“ za nove izazove, i pobjede, naravski. Tijekom dana jako puno vremena provedem s ljudima i zbog toga su mi prijeko potrebni moji trenuci samovanja kako bih se regenerirala (da ne bi došlo do zabune, to nije isto što i usamljenost; usamljen čovjek može biti okružen hordom ljudi). Također, tijekom dana potrudim se uloviti kraće predahe, doslovno 5min, bila to pojačavanje omiljene pjesme na radiu, isključivanje od svijeta na bilo koji način dostupan u određenom trenutku kada osjetim zamor. No, početak dana je krucijalan :)

 

p.s.

Način na koji se, također, možemo rekuperirati je i dodir. Bio on on roditelja, braće/sestara, prijatelja/ice, kolege/ice.. na kraju krajeva, i dodir samog sebe. Jer, ljudima je bitno „osjetiti“. Stoga, stavite dlan na prsa, na mjesto gdje vam se nalazi srce. I osluškujte ga. Osluškujte ga kako kuca. Osjetite da ste živi. I budite zahvalni na tome. Potom, s osmijehom oko glave, krenite u osvajanje svijeta.

☆ Choco Coco Cherry proteinska tortica ☆

Nedjelja je, što znači da je vrijeme za poslasticu, i to proteinsku. Zanimljiv spoj čokolade, višanja i kokosa. Ne preostaje ništa drugo do zasukati rukave, pregaču na sebe i mikser u ruke. ;)

1. Biskvit
• jaje
• 1š zobenog brašna (usitniti zobene)
• 1čž kokosovog ulja
• prstohvat soli
• 1/2čž sode bikarbone
• 1ž kakaa
• 1ž meda
• 1/2š vode

Izmiksati jaje, kokosovo ulje i med. Dodati sve suhe sastojke i vodu te sve izmiksati u kompaktnu tekuću smjesu. Staviti u kalup na papir za pečenje ili premažete malo s kokosovim uljem, uliti smjesu te peći, u prethodno zagrijanoj pećniti, 25min na 180°C.

2. Premazati biskvit, nakon što se ohladi, džemom od višanja.

3. Bijela "krema"
• mjerica whey-a
• 4ž kokos mrvica
• 5ž mlijeka

Sve sastojke staviti u lončić te na vrlo niskoj vatri mješati kako ne bi bilo grudica. Premazati preko višanja.

4. Čokoladni prljev
• čž kokosovog ulja
• 3ž mlijeka
• 4ž kakaa
• 3ž meda

Sve sastojke staviti u lončić te zagrijavati konstantno miješajući kako ne bi bilo grudica. Preliti preko bijele "kreme".

Staviti u hladnjak na sat vremena da se stisne sve.

Kolač je mini, stoga birajte manje kalupe.

U slast! :)

☆2015 --> 2016☆

U 2015. sam naučila mnogo. Naučila sam da se stvari ne odvijaju uvijek onako kako ih planiram niti kako mislim da bi trebale biti, no isto tako da kada dovoljno nešto želim i kada se potrudim, sve se ostvari, baš onako kako hoću. Naučila sam da stvari mogu krenuti nizbrdo, da se ne može uvijek sve popraviti ili zalijepiti da bude kao što je bilo prije. Naučila sam da ono što se pokvari, ostaje pokvareno. Također, naučila sam i da se ona lošija razdoblja preživljavaju samo kada nastaviš koračati naprijed uzdignute glave nadajući se da vrijeme liječi sve, a lakše i brže kada si okružen ljudima koje voliš i koji tebe vole, koji su uz tebe i ti uz njih bez obzira na sve. 

2015. godinu mi nisu obilježile stvari već ljudi i mjesta, fotografije i uspomene. Osjećaji i trenuci, smijeh i osmijesi.

U ovoj Novoj godini želim, kao i svima vama, više putovanja i odlične (i zdrave) klope. Da smo okruženi pozitivnom energijom. Stvaramo nova poznanstva i učvršćujemo postojeća. Upijamo nova znanja. Griješimo i učimo ispočetka. Rastemo.  Želim da nam je 2016. ispunjena čarolijom, snovima i pozitivnom ludošću. Da više čitate. Ljubite strastveno onoga/onu koji/a vas gleda kao da ste sljedeće svjetsko čudo. Stvarajte. Uživajte u svakom trenutku svakog dana ove godine, i iznenadite sebe sljedeće godine ovogodišnjim postignućima.