Umorna. Umorna od tehnologije. Aplikacija. Društvenih mreža.
Komuniciranja preko istih. Sveli smo vrijednost života na lajkanje, heartanje,
wowanje i ostalu bandu (ne)emocija. Kad vidim onog emoticona što miga, dobijem
alergijsku reakciju. Razgovori NE završavaju. Stalno smo u komunikaciji.
Rijetko se koristi „Dobar dan“. „Laku noć“ je izumro. A „seen“. Pogledaj samo ako misliš odgovoriti.
U suprotnom bolje da te nema, odnosno, ima, nakon nekog vremena, za sva silna
izmotavanja. Koliko god smo dostupniji jedni drugima , toliko smo se barem
deset puta udaljili jedni od drugih. Glavna fora je dopisivati se. Tipkati. Ma
gdje je tu fora?! Daj mi glas. Daj mi lice. Daj mi oči. Daj mi miris. Daj mi
face2face. Daj mi dodir. Daj mi da ti čujem smijeh. Daj mi da čujem kako mhmmaš
i hmmmkaš. Daj mi da ti vidim podignutu obrvu dok se čudiš mojoj upravo
izrečenoj bedastoći i iskrivljeni kut usne dok se istoj smiješiš. Daj mi pola
sata oči u oči. Neću cijeli dan tipkanje. Pogotovo kad smo blizu. Daj me gurkni
laktom dok hodamo jedno uz drugo. Bez mobitela. Bez Facebooka. Bez Instagrama.
Bez odgovaranja na pozive. Samo ti i ja. Samo nas dvoje.
Danas zaboravih mobitel doma. Otići na posao bez mobitela u
današnje vrijeme je, kako bi moja kolegica rekla, „Kao da si bez noge“. Da
stvar bude još čudnija, na pola puta sam pomislila na činjenicu kako bi bilo da
sam ga ostavila doma. Tek pred dolazak sam ga odlučila izvaditi iz džepa, da
provjerim kasnim li, a kad ono džep prazan. Neka on odspava malo kad ja već ne
mogu. Prvih dva sata je bilo vrlo čudno. Škicala sam svako malo u ladicu ne bih
li ga vidjela, ne bi li se stvorio, ali tehnologija nije još toliko napredovala
da bi mislima mogli teleportirati stvari. Tijekom vremena, činilo mi se kako mi
kolegice nesvjesno trljaju sol na ranu što sam bez mobitela time što su si svako
malo nešto pokazivale, a i svako malo su im zvonili. Popustilo me. Pod pauzom
sam izašla i bila baš sretna. Neopterećena što sam zaboravila mobitel doma.
Mogla sam više promatrati ljude. A svi kao copy/paste. Zombiji s pogledima
prema napravicama koje su ih hipnotizirale. Realno, i ja sam jedna od njih, ne
baš svaki put, no ulovim se, tim više što mi je nekad od točke A do točke B
jedino vrijeme, i mjesto, kada mogu provjeriti i mailove i poruke te sve što
ide s time, s obzirom na tempo. Vrativši se nazad u ured, neometano sam
nastavila s poslom, a na mobitel više nisam ni mislila. Ni u jednom trenutku mi
nije bilo da pomislim kada će kraj radnog vremena da odletim doma da vidim je
li me netko tražio. Sva sreća pa sve ostane zabilježeno :P
Naravno, fenomenalno je što možemo biti u kontaktu, što smo
si dostupni, no uljuljali smo se i počeli uzimati jedni druge, odnose, zdravo
za gotovo. Ne uživa se u trenucima. Ako nije na nekoj od društvenih mreža kao
da se nije dogodilo. E pa je. I ne moraju to svi znati. Zaboravljamo, također,
jednu vrlo bitnu stvari. Jedni druge preko tih mreža znamo samo onoliko koliko
nam druga strana dopušta, objavljujući sadržaj po svojim profilima. Ne sudite
knjigu prema koricama. I ako naiđete na tim istim mrežama nekoga tko vas
zanima, dajte se upecati samo live. Jer jedino uživo ima smisla. Sve ostalo je
za druge, ne za vas. A treba biti za mene. Za tebe. Ostali nisu bitni.
Pametno. Neka tehnologija služi vas, a ne vi nju.
