Iako proljeće još
nije tu (kalendarski za koji dan, a vremenski se čini kao barem 2 godišnja doba
daleko) i ono malo sunca što je provirilo je izmamilo otvaranje vrata, prozora,
ladica, ormara. Bacaju se košulje i štikle koje samo stoje. Baca se sve što
stoji. Jer stvari nisu za stajanje. Stvari su za korištenje. Ljudi ne. Ljudi su
za osjećanje. Grljenje. I ljubljenje. I osmijehe oko glave. I galaksije u očima.
Rješavam se nepotrebnih komada. Brišem prašinu, skidam paučinu. Glancam prozore. Trgam stranice. Ok, neke još pročitam. Podižem zastore i dopuštam i to malo sunca da svoje zrake kao hobotnica raširi po sobi. Otjera mrak. Kad još nije zimu. No, dobar pokušaj. Za početak.
