Pitanje koje dobih, čak
puta dva, u protekla 24h. Nadodajem i „jesi li se udala?“.
Dođeš tako u neke
godine, konkretno, kasne dvadesete, kad ostvariš, dobar dio, ono(ga) što želiš,
imaš stalan posao, baviš se rekreativno onime što voliš, ulažeš u sebe kroz
razne edukacije.. i onda kao grom iz vedra neba pogodi te pitanje ljubavi. Ne
mogu da se ne nas
mijem na isto, s obzirom da, pogotovo danas, podsjeća na
crtani, ako ga se sjećate, „A gdje je Jura?“.
Stvarno, gdje li je?!
Odgovor je i više nego
jednostavan. Skriva se iza Gospodina Ega, i njegovog vjernog sluge Ponosa. Jer,
i kad naiđeš na Eurojackpot, opet je bitnije što drugi kažu, što drugi misle, i
što je bilo, umjesto da zgrabiš objeručke ono što imaš, i čuvaš, i privineš
snažnije k sebi jer samo tako znaš da je tu. Zar je tako lako biti slijep na vlastitu sreću
danas?
Jednostavno se ne mogu,
niti želim, pomiriti s tom činjenicom jer za mene vrijedi – all inclusive 24/7
365 u svim uvjetima. Ono što želim je, prije svega, vjerovati, da je tu. Na dohvat ruke. Pa makar bila i kilometrima daleko. Jer nisu bitni brojevi, ni svi razlozi.. Bitno je da postoji način, i da osjetiš. Da osjetiš cijelim svojim bićem sve(mir). Ja na svoj(e) sve(mir) čekam.
Nema komentara:
Objavi komentar