Cosmic chaos

Prvi dan nove godine, a ja još vrtim film one prethodne i mislim si "u klinac, kakva godina". 

Od siječnja u kojem sam disala na škrge zbog općeg nezadovoljstva, preko reazlizacije raznih želja i snova do ostvarivanja master plana. Još u siječnju sam se zbrojila i donijela konačnu odluku što i kako u 2018. Totalno netipično za mene je bilo to sve držati u sebi, samo za sebe. No, znala sam da je tako najbolje za sve. A ono što je bilo najbolje za mene je vraški se primit realizacije, kroz male ciljeve. Dan za danom. I znala sam da je to moralo biti u 2018., za moj rođendan; "u listopadu sam na novom poslu i stanu u Zagrebu". 2017. krajem rujna na jednom sastanku sam rekla da želim otići iz Osijeka, no, da jednostavno ima stvari koje moram naučiti i ostaviti iza sebe nekakav trag. To sam u 2018. napravila. Tajming je bio naprosto savršen. Sve u svoje pravo vrijeme. 

2018. je bila jedna od težih godina, no, bez obzira na tu težinu, to je bila godina u kojoj sam sebe ostvarila u svakom segmentu i sebi ostvarila i snove koje sam imala još kao mala.
2018. je godina u kojoj sam si ostvarila Pariz. Trebao mi je da se napunim za nove izazove i korake u ostvarenju svog plana - preseljenja u Zagreb. Znala sam da je samo pitanje vremena, a to vrijeme je došlo. Iako sam imala stalan i siguran posao, ok ljude oko sebe. Jednostavno, nisam se vidjela više tamo. Osjećaj je bio da sam postigla sve što sam mogla i da na toj razini ostajem. Stajanje na mjestu, za nekog tko voli puno hodati, je nezamislivo. Trebaju mi izazovi, inputi na dnevnoj razini. To sam si i pronašla. Kao što sam pronašla i novu obitelj, novi posao, nove drage ljude, novi dom. Neobjašnjivo je to riječima kad se uspiješ svakodnevno, više puta dnevno, zaljubiti u male stvari, u život. Ponovno sam počela osjećati sve, svakim svojim atomom. I disati. Što nisam dugo.Osim što sam pronašla sve novo, pronašla sam i sebe na tom putu i napokon naučila određene lekcije - maknuti se iz odnosa koji ne vode nikuda. Od osoba koje čekaš. "Nisi ti Nova godina da te čekam", a bogami 2019. je čekala mene da se prvo naspavam. Naučila sam sebi biti na prvom mjestu i neobjašnajvati se. Kad nema smisla, jednostavno je. Nema smisla. Naučila sam pustiti. Ponajviše sebe, na miru. I nevjerojatna je lakoća otpuštanja onoga što ti šteti. Jer znam. Znam da je ono što dolazi još bolje od onoga što je bilo. A u međuvremenu, nastavit ću uživati u svemu što već imam, s divnim osoba koje su tu i podizati si ljestvicu te postizati još više. Bitno je ono što je ovdje. I sada. 

A sada, hvala ti 2018. što si bila brutalno veličanstvena i dobrodošla mi 2019. u lagom stilu.

 

p.s.
I nastavljam živjet u oblacima, s ružičastim naočalama. U inat svim babarogama. Moja je trava zelena, a vaša?

A (gdje je) ljubav?

Pitanje koje dobih, čak puta dva, u protekla 24h. Nadodajem i „jesi li se udala?“. 

Dođeš tako u neke godine, konkretno, kasne dvadesete, kad ostvariš, dobar dio, ono(ga) što želiš, imaš stalan posao, baviš se rekreativno onime što voliš, ulažeš u sebe kroz razne edukacije.. i onda kao grom iz vedra neba pogodi te pitanje ljubavi. Ne mogu da se ne nas

mijem na isto, s obzirom da, pogotovo danas, podsjeća na crtani, ako ga se sjećate, „A gdje je Jura?“. 

Stvarno, gdje li je?! 

Odgovor je i više nego jednostavan. Skriva se iza Gospodina Ega, i njegovog vjernog sluge Ponosa. Jer, i kad naiđeš na Eurojackpot, opet je bitnije što drugi kažu, što drugi misle, i što je bilo, umjesto da zgrabiš objeručke ono što imaš, i čuvaš, i privineš snažnije k sebi jer samo tako znaš da je tu.  Zar je tako lako biti slijep na vlastitu sreću danas? 

Jednostavno se ne mogu, niti želim, pomiriti s tom činjenicom jer za mene vrijedi – all inclusive 24/7 365 u svim uvjetima. Ono što želim je, prije svega, vjerovati, da je tu. Na dohvat ruke. Pa makar bila i kilometrima daleko. Jer nisu bitni brojevi, ni svi razlozi.. Bitno je da postoji način, i da osjetiš. Da osjetiš cijelim svojim bićem sve(mir). Ja na svoj(e) sve(mir) čekam.

☆Kule☆

• Od 4 kule moje utvrde, uruši se 3., no njezini temelji će zauvijek biti dio mojih temelja. A kula koja je ostala, nadam se da će mi biti oslonac što je duže moguće. Smatram se privilegiranom što od kada znam za sebe, 2 bake i 2 djeda su bili uz mene. Urušavanjem prve kule, mislila sam da se cijeli moj svijet urušio.. no, i prije toga, shvatila sam koliko sam sretna što su oni uz mene i cijenila svaki trenutak proveden s njima.. bili su uz mene, no kada je njima bilo najpotrebnije, i ja sam bila uz njih.. naučili su me da je obitelj uvijek na prvom mjestu, kao i bez obzira gdje nas život odvede, da smo tu, svi za jednog, jedan za sve.. HVALA BAKO! POČIVAJ U MIRU! •

 • Moja Kula •