Cosmic chaos

Prvi dan nove godine, a ja još vrtim film one prethodne i mislim si "u klinac, kakva godina". 

Od siječnja u kojem sam disala na škrge zbog općeg nezadovoljstva, preko reazlizacije raznih želja i snova do ostvarivanja master plana. Još u siječnju sam se zbrojila i donijela konačnu odluku što i kako u 2018. Totalno netipično za mene je bilo to sve držati u sebi, samo za sebe. No, znala sam da je tako najbolje za sve. A ono što je bilo najbolje za mene je vraški se primit realizacije, kroz male ciljeve. Dan za danom. I znala sam da je to moralo biti u 2018., za moj rođendan; "u listopadu sam na novom poslu i stanu u Zagrebu". 2017. krajem rujna na jednom sastanku sam rekla da želim otići iz Osijeka, no, da jednostavno ima stvari koje moram naučiti i ostaviti iza sebe nekakav trag. To sam u 2018. napravila. Tajming je bio naprosto savršen. Sve u svoje pravo vrijeme. 

2018. je bila jedna od težih godina, no, bez obzira na tu težinu, to je bila godina u kojoj sam sebe ostvarila u svakom segmentu i sebi ostvarila i snove koje sam imala još kao mala.
2018. je godina u kojoj sam si ostvarila Pariz. Trebao mi je da se napunim za nove izazove i korake u ostvarenju svog plana - preseljenja u Zagreb. Znala sam da je samo pitanje vremena, a to vrijeme je došlo. Iako sam imala stalan i siguran posao, ok ljude oko sebe. Jednostavno, nisam se vidjela više tamo. Osjećaj je bio da sam postigla sve što sam mogla i da na toj razini ostajem. Stajanje na mjestu, za nekog tko voli puno hodati, je nezamislivo. Trebaju mi izazovi, inputi na dnevnoj razini. To sam si i pronašla. Kao što sam pronašla i novu obitelj, novi posao, nove drage ljude, novi dom. Neobjašnjivo je to riječima kad se uspiješ svakodnevno, više puta dnevno, zaljubiti u male stvari, u život. Ponovno sam počela osjećati sve, svakim svojim atomom. I disati. Što nisam dugo.Osim što sam pronašla sve novo, pronašla sam i sebe na tom putu i napokon naučila određene lekcije - maknuti se iz odnosa koji ne vode nikuda. Od osoba koje čekaš. "Nisi ti Nova godina da te čekam", a bogami 2019. je čekala mene da se prvo naspavam. Naučila sam sebi biti na prvom mjestu i neobjašnajvati se. Kad nema smisla, jednostavno je. Nema smisla. Naučila sam pustiti. Ponajviše sebe, na miru. I nevjerojatna je lakoća otpuštanja onoga što ti šteti. Jer znam. Znam da je ono što dolazi još bolje od onoga što je bilo. A u međuvremenu, nastavit ću uživati u svemu što već imam, s divnim osoba koje su tu i podizati si ljestvicu te postizati još više. Bitno je ono što je ovdje. I sada. 

A sada, hvala ti 2018. što si bila brutalno veličanstvena i dobrodošla mi 2019. u lagom stilu.

 

p.s.
I nastavljam živjet u oblacima, s ružičastim naočalama. U inat svim babarogama. Moja je trava zelena, a vaša?

From Paris with life

Pariz. Grad svjetla. Grad ljubavi. Ali i grad života. Ponekad je uistinu potrebno otići, zalutati i pronaći sebe. Moja renesansa se dogodila upravo u Parizu. I Pariz je za to usitinu odlična ideja. 

Gubiti se po pariškim uličicama, s neprestanim uzdasima zbog ljepote koja te ne čeka iza svakog ugla, već na svakom koraku. Grad koji je toliko brz, a toliko me usporio. Grad u kojem sam disala. Svakim atomom svoga bića. I smijala se. Iz sveg srca. Dok mi je pogled zaljubljeno lutao s jedne strane ulice na drugu. I sad se kožim dok ovo pišem. Vibriram iako je neopisivi mir u meni. Nije potrebno biti i živjeti i u Parizu da bih se osjećala parižankom. To je jednostavno stanje uma. A meni je ta sinkronizacija tako prirođena da su me što francuskinje što parižanke zaustavljale i pitale može li se npr. proći na određenom potezu kod Eiffelovog tornja (radovi u tijeku), odnosno gdje se nalzi RER C stanica za Versailles. Iako sam se tamo zaputila prvi put i tako si ostvarila dugogodišnju želju, osjećaj je bio kao da sam tamo oduvijek. I prvi i sto i prvi put. Sve dileme, trileme i ostale upitne sheme su se posložile. Rasvjetlile. Pojasnile. Pojednostavile mi bivanje u vlastitoj koži. Sada odlučnija. I spremna na juriš u ostvarenju svojih želja. U ostvarenju sebe. Ima tako tih gradova u kojima se osjećaš da si doma. I tamo gdje jesi, i sa sobom. Za mene je to Pariz, uz Zagreb. Iako ne volim gužve, u ta dva grada i njihovoj vrevi, dišem. I to je najbitnije. 

A sad ona druga strana tog putovanja – kako se na put odlučiti otići solo, i to još kao žensko. Pa vrlo jednostavno. Nema tu puno mozganja i kompliciranja. Ostvari si ono što želiš. Nema smisla čekati na druge kako bi si ostvario ono što ti želiš. Živiš sad i ovdje. Prije puta sam dobivala jako puno upozorenja o tome, tim više što putujem sama, kako ne smijem pokazivati da sam tipična turistkinja, kako se pljačka, pa teroristički napadi i sl. Mislim da sam jedino ja spavala za to vrijeme, u odnosu na sve ostale koji su brinuli. 

Dakako, nisam baš putovala sama jer sam išla s agencijom. To mi se činilo u tom trenutku najpraktičnijim jer mi se nije dalo solo petljati oko milijun presjedanja, a i da vidim još neka mjesta kao što su Strasbourg, Reims, Salzburg i Hallsttat.. Odlična stvar je što je vodička fleksibilna te sam se mogla odvojiti od grupe, odnosno, za svo vrijeme boravka u Parizu cunjala sam sama. Spoj s Parizom. Može li bolje od toga?! <3
Iskreno, nije me bilo strah. Par mjeseci prije samog putovanja sam jako puno istraživala te sam uistinu bila spremna. Uključujući i arsenal aplikacija – pariški metro najznačajnija.

Pariz u proljeće mi se oduvijek činio kao apsolutnom vizijom okorjele romantičarke, no, iako je stvarnost, vremenska, bila vjetrovita, siva i kišna s povremenim virkanjem sunca, i dalje je vizija ostala netaknuta. Pariz je uistinu prekrasan unatoč svemu. Ima taj neki svoj magnetizam koji ne dopušta nikako drugačije. 

Nadam se da ćete uživati u fotkama. Uistinu ih je puno, a meni su ove favoriti i teško mi je odabrati manje. :D  #parisjetaime