Milenijalci, no, i oni s retro vibrom danas njeguju jedan
od novijih trendova, po meni toliko bitan da bi ga trebalo uvesti kao predmet
za sebe u škole – famozni self-care. Naglašava se briga za sebe, i to često „zapadnjački“,
kao određen broj koraka – 12, 8, 42, 24.. ponajviše kroz kupke, masaže, zdravu
prehranu, dovoljno sati sna, tetošenje Body, Mind & Soul-a, no, self-care
nije samo pjenica mirišljave kupke i najnovija maska za lice. Self-care je prašnjav
i nijansiran posao, rudarenje po sebi kako bi bila što bolja u svim segmentima.
I znate što, nije bitno u koliko je koraka, bitno je napraviti korak, prvi, a
zatim nastaviti sa svakim sljedećim. Naprijed. Prema sebi. Uvijek sebi. Jer, kao
što je i Ingrid Divković rekla „Koga čekaš da se desiš sebi?“. Naša jedina
zadaća je ostvariti se. Sebe sa sobom. A lijepo je kad imamo one koji nas na
tom putu bodre i navijaju za nas, no, prije drugih, sami sebi trebamo biti
najveći fan. Jer kad nema tih drugih, sami sebe smo dužni „gurati“. Naprijed.
Self-care je i reći ne svemu onom što nas ne diže već
spušta, sebičnošću zadržava, umjesto da pusti. Za „ne“ kao odgovor nema ljutnje.
Ne je tvoj stav na kojeg imaš svo pravo. I tvoje samopoštovanje. Reci ne
kompliciranosti, no, ne i kompleksnosti.
Ovo nije jedan od onih postova u kojima se nabraja što bi
se trebalo činiti za kvalitetan self-care. Jer, ono što vrijedi za mene, ne
vrijedi za tebe, ni za Franku, a ni Marcelu. Prije svega, trebamo naučiti
osluškivati i osjetiti sami sebe. Tijelo nam uvijek daje fenomenalne signale što bi
trebali poduzeti. Emocije isto. Vještina je u današnjem svijetu emoticona uopće
pokazati bilo kakvu emociju. Čak se i pokaže,
no, doživi li se i proživi uistinu? Pleši, trči, hodaj, yogiraj se, pilatesiraj
ili pedaliraj, upiši tečaj nekog stranog jezika ili nečeg što te oduvijek zanimalo.
Čini što god ti izaziva koženje svakog atoma tvog bića od miline i unosi mir u
svaku tvoju poru i boru smijalicu, a osmijeh zaokružuje oko glave. Probaj sve.
Istražuj. Upoznaj se. Kad probaš, znati ćeš. I uživaj. Ako nije uživanje, i ako
nije jednostavno, nije to to.
Također, ono što je već godinama popularno u biznis
svijetu je team building iliti ga timsko bildanje različitim, najčešće,
sportsko-timskim aktivnostima za razvijanje i napredak socijalnih vještina. E
pa trebalo bi službeno uvesti i self-building kao oblik poboljšanja odnosa
prema sebi.
Isti sam napravila prije koji dan s izazovom za sljemenarenje, no, u oba smjera sve pjehe, od doma. Uz početnu euforiju već i na samu pomisao da ću si napokon i tu želju ostvariti, i u upijanju svakog dijela Zagreba kao Alisa u zemlji čudesa, nakon što je uspinjanje krenulo, naravno da mi je kroz glavu prošlo „Što je meni ovo trebalo?!“. Priznajem, nekoliko puta. Svaki sedmi panj je bio moj. Orasi, lješnjaci i grožđice su se na putu prema gore uzimali kod svakog petog panja. O kondiciji da ne pričam (test je bio izniman jer je prošlo mjesec i pol od zadnjeg treninga). No, volja. Volja je bila enormna. Znala sam kakav pogled me čeka s vrha. I niti jednog jedinog trenutka opcija nije bila odustati i pronaći neki lakši put. Tu se builda. Osim guze, listova i stražnje lože, builda se i glava. Što je više prašine bilo po tenisicama, to je manje bilo u glavi. Što se površina neba povećavala kroz krošnje stabala, slika je postajala jasnija. I u jednom trenutku shvatiš da si prodisala. Nakon gubljenja daha po putu, dišeš. I kožiš se. Jer znaš da je trud vrijedio. Uvijek vrijedi. No, uživanje na vrhu je ljepše, ne samo zbog pogleda koji ti se pruža, već kad znaš što je i koliko trebalo da bi se popela. I možeš. Možeš sve. Pitanje je želiš li. I koliko.
Isti sam napravila prije koji dan s izazovom za sljemenarenje, no, u oba smjera sve pjehe, od doma. Uz početnu euforiju već i na samu pomisao da ću si napokon i tu želju ostvariti, i u upijanju svakog dijela Zagreba kao Alisa u zemlji čudesa, nakon što je uspinjanje krenulo, naravno da mi je kroz glavu prošlo „Što je meni ovo trebalo?!“. Priznajem, nekoliko puta. Svaki sedmi panj je bio moj. Orasi, lješnjaci i grožđice su se na putu prema gore uzimali kod svakog petog panja. O kondiciji da ne pričam (test je bio izniman jer je prošlo mjesec i pol od zadnjeg treninga). No, volja. Volja je bila enormna. Znala sam kakav pogled me čeka s vrha. I niti jednog jedinog trenutka opcija nije bila odustati i pronaći neki lakši put. Tu se builda. Osim guze, listova i stražnje lože, builda se i glava. Što je više prašine bilo po tenisicama, to je manje bilo u glavi. Što se površina neba povećavala kroz krošnje stabala, slika je postajala jasnija. I u jednom trenutku shvatiš da si prodisala. Nakon gubljenja daha po putu, dišeš. I kožiš se. Jer znaš da je trud vrijedio. Uvijek vrijedi. No, uživanje na vrhu je ljepše, ne samo zbog pogleda koji ti se pruža, već kad znaš što je i koliko trebalo da bi se popela. I možeš. Možeš sve. Pitanje je želiš li. I koliko.
A ja želim disati život punim plućima i osjetiti ga
cijelim svojim bićem. Okusiti. Mirisati. Jer jednom se živi. A jednom je i
dovoljno. Kad popustiš s granicama i zidovima, postavljaš si izazove, osvajaš
sve vrhove. Osvajaš sebe.
