23.10.2020.
"Congratulations, you made it. Another level up."
31.
Godina više, a u duši sve mlađa. Samo, ipak nešto mrvicu pametnija i mudrija. I divno je to. Divno je prolaziti kroz sve svoje transformacije, upgradeove, osjećati i kaos i sveMir. Biti zahvalna. Jer, uistinu, imam sveMir. I još tih nekoliko mojih magičnih ljudi koji ovaj život čine ljepšim.
Želim nam svima sveMir ljubavi i ocean sreće. Izazove kroz koje ćemo rasti i cvjetati još ljepše.
Uz sjaj u očima i osmijeh oko glave. Poneku suzu da isperemo otrove. I snagom da nastavimo dalje.
Jer, jedino ono što se računa je - SADA i OVDJE.
Što je bilo, prošlo je, a o onome što će tek doći, nema smisla okupirati svoju lijepu glavicu.
Želim nam svima više osjećaja jedne za druge. Smijeha i zagrljaja. Potrebno nam je to. U količinama za izvoz. Razumijevanja i komunikacije isto. Iako prvo, uvijek, trebamo početi od sebe, ipak nismo otok sam za sebe. Pametno birajte svoj čopor ljudi. Oni su bitni. I njima ste vi bitni.
Ova godina mi je turbulentna kao niti jedna do sada. Sve prije se čini kao mačji kašalj. No, znam da me sve to prije dobrano pripremilo na sve ovo sada. Kad sam pomislila da napokon dolazi mirniji period, COVID-19 i karantena su si uzeli maha, a prije točno 7 mjeseci - 23.3. dogodio se i potres. Potres koji me je protresao i u mene se uvukao veliki strah od istog. Svakim novim podrhtavanjem podrhtavala sam i ja. Znam da nisam jedina, no, želim iskoristiti priliku i reći kako sam se suočila i nadvladala taj strah. Jer, to je dio rasta. Rast koji je bolan, no, plodovi su uvijek slatki. To je rast koji traje. Taj potres je u meni aktivirao strah iz djetinjstva koji sam doživjela i proživjela zbog rata. Sve u meni se ščućurilo i bilo u stanju pripravnosti. Torbe su mi bile spakirane 3 tjedna. Samo jednu noć od tada sam spavala u komadu. Iako mi je kuća sigurna za boravak, nije mi bilo svejedno. Znala sam da mi treba predah. No, posao je diktirao svoj tempo. I koliko je u jednu ruku to bilo dobro jer mi je u fokusu bilo nešto konkretno i kvalitetno te nisam razmišljala o potresima i podrhtavanjima, toliko, s druge strane, osjećala sam da ne dišem. Gurala sam do samih svojih granica, uspješno, no, meni nije bilo to to. Nešto malo manje od dva mjeseca, uzela sam si napokon taj predah i, za početak, izdahnula. I tu sam počela ponovno disati, plitko, no, disala sam. U fokus sam stavila isključivo sebe i počela rudariti po tom strahu. Počela sam si navečer puštati glazbu određene frekvencije i zvuk kiše za umirivanje te sam slušala motivirajuća predavanja i edukacije o našim mentalnim kapacitetima, nadvladavanju straha, fokusu, emocijama. Nakon mjesec i pol dana grča, počela sam slušati sebe i svoje tijelo i davala im ono što su me tražili. Počela sam bolje spavati. Buđenje tijekom noći je i dalje bilo prisutno, i dan danas je, no, kvaliteta sna je sada prisutna. I od tada, "navukla" sam se na takav pristup rada sa sobom na sebi i taj rad još uvijek traje. Ovaj potres me naučio da popustim s tom strogoćom prema sebi i (pre)pustim se. Najgore je bilo iza mene, imala sam dalje i krov nad glavom i posao. Moja jedina zadaća je bila da napravim sve što mogu da se ponovno osjećam dobro u svojoj vlastitoj koži, i glavi. Da i sebi budem bitna te da i sebi dam te ljubavi koju dajem drugima. I to je recept koji te dovede do toga da se ujutro ustanše s osmijehom oko glave i osvojiš dan pred sobom jer možeš. Možeš sve.
Prije nego što ste drugima, budite sebi muze. Probudite tu usnulu boginju u sebi i sigurnim korakom zakoračite u život.
Par dana nakon potresa vidjela sam da je izašao novi parfem by Hugo Boss - Alive. I u meni je samo kliknulo. Uistinu ne trebam grandiozno ništa za rođendan, no, ovaj parem sam si poželjela kao podsjetnik na ovu 2020. godinu. Kroz pandemiju, potres i ostale nepogode u svim oblicima. Živa sam. Tu sam. I namjera mi je tu biti i dalje. Ispunjavati si i želje i željice. Svaki dan.
