Kako se i vrijeme pokvarilo, jedva sam dočekala da se primiri i da odem na trčanje. Samo približavanje stazi izmamilo je osmijeh na lice. Sreća kao kod malog djeteta kada dobije toliko željenu igračku.
Vrijeme samo za mene kada uzimam ono što mi treba - napunim se pozitivnom energijom, dok ono što se nakupi, "toksine", izbacim, a da time ne štetim nikome. Naučila sam koncentrirati se na disanje i uz taktove good good beata koji odzvanja iz slušalica. Isključena za svijet oko sebe, fokusirana na sebe. Mentalne bitke se vode, no trčanjem pronalazim motovaciju i za realne, svakodnevne situacije. Ponajviše za onda kada želim dići ruke, jer naravno, ljudi smo, od krvi i mesa, i ponekad se ne možemo nositi sa svime. Današnja mantra je bila "Teško je pobijediti osobu koja nikada ne odustaje.". Uistinu je tako. Npr., zadate si 10km za otrčati, osjetite da ne možete više na 6km i što onda?! Prijeđeno je više od pola. Odustati ili nastaviti? Nastaviti, svojim tempom, do zadanog cilja, npr. makar trčali još 4x1.5km ili 2x2km ili kako već. Jer više biste se grizli zbog toga što ste uložili toliko, a bliže ste cilju sa 6km nego s prvih par koraka..no i to je nešto s obzirom na onoga koji i dalje stoji na istom mjestu. Naravno, trčanjem i ostalim fizičkim aktivnostima ne rješavamo srž problema, no osjećamo se bolje, a time možemo ostvariti smireniji pristup određenom problemu i hladne glave ga riješiti.
Nema komentara:
Objavi komentar